U 18 godina postojanja zagrebačka graditeljska tvrtka Megrad narasla je iz obrtničke radionice u respektabilnu tvrtku sa 150 zaposlenih, od čega dvadesetak inženjera. Usprkos tržišnim previranjima, direktor Zvonko Mesić vidi svoju tvrtku dugoročno u stanogradnji i vjeruje da će iz krize izići jači.

Kako vidite kretanja na tržištu nekretnina, osobito stanogradnje, u zadnjih nekoliko godina?

- Jasno je da je došlo do ozbiljnog zastoja u prodaji. Interes kupaca je i dalje velik, što je i logično, jer Zagrebu nedostaje stanova. Međutim, problem je u nesigurnosti koja se proširila, ljudi su u strahu za budućnost i nisu spremni ulaziti u dugoročne kredite, jer očekuju i poskupljenje tih kredita. Sve to stvara neizvjesnost.

Ima li prostora za neki znatniji pad cijena stanova?

- Mora se dogoditi diferencijacija cijena. Nerealno je bilo da su posvuda u Zagrebu stanovi koštali oko 2000 eura po četvornom metru, pet-šest posto više ili manje. Ova kriza će pomoći da se dogodi ta diferencijacija. Svoje mjesto u stanogradnji mogu naći stanovi i po 1300 eura i po 3000 eura. Na nekim lokacijama cijene stvarno moraju pasti, jer su nerealno visoke. Na dobrim lokacijama i u dobrim projektima nema puno prostora za pad cijena. Nešto malo će sada pasti, ali ja vam tvrdim da će za godinu dana u Zagrebu na dobrim lokacijama cijene rasti, jer će se manje graditi. Ponuda će biti manja od potražnje i cijene će otići gore.

Često se tvrdi da je jedan od većih problema stanogradnje visoka cijena zemljišta. Što se tu može učiniti?

- U strukturi cijene stana zemljište mora sudjelovati do 20 posto. Nije to pitanje samo zemljišta nego i svih drugih doprinosa, poput komunalnog ili vodnog, svih mogućih priključaka. Tu su puno veće mogućnosti za smanjenje cijene. Mislim da će s padom potražnje za zemljištima i izlaskom iz graditeljstva dijela investitora padati i cijena zemljišta. To se već sada događa, primjerice u Dubrovniku. Tamo sam planirao kupiti zemljište za izgradnju stanova u Mokošici. Prije godinu dana cijena tog zemljišta kretala se između 300 i 350 eura po “kvadratu”, danas mi ga nude po 180 eura.

Kronični problem graditeljstva je radna snaga. Megrad na svojim web stranicama ima oglas u kojem traži inženjere, ali i desetke tesara, armirača i zidara.

- Naravno da je to problem. Da biste dobili jednog dobrog inženjera, morate u njega ulagati barem pet godina. To je veliko opterećenje za tvrtku, zbog čega pokušavamo kupovati gotove ljude. Konkurencija su nam bili špekulanti u graditeljstvu, koji su pokupovali stručne ljude s idejom da im odrade jedan ili dva projekta. Očekujem da će se tu bitno popraviti stvari jer će te male tvrtke nestati. Nama se već sad na oglase javljaju ljudi koji se prije dva mjeseca nisu javljali. Kad je riječ o stručnoj radnoj snazi, jedino je rješenje njen uvoz iz okolnih zemalja. To je i prije bilo tako. Kad pogledate strukturu radne snage u hrvatskom graditeljstvu prije rata, vidite da je cijela sjeverna Bosna radila u zagrebačkoj regiji. Kod mene su do 1991. radili Crnotravci iz jugoistočne Srbije, tradicionalni građevinari. To će se opet morati dogoditi, jer ovdje jednostavno nemamo s kim raditi.

Jesu li strani radnici konkurentniji od naših, rade li za manje plaće?

- Ne, nego naših jednostavno nema. Cijena rada je kod nas etablirana. Satnica je kod nas već toliko visoka da naši ljudi više ne žele ići u Njemačku. Iznosi između 20 i 38 kuna neto, što je prosječno oko 6000 kuna mjesečno. Naši inženjeri imaju plaće od 15.000 do 22.000 kuna.

U postupku licenciranja broj tvrtki registriranih za graditeljstvo smanjen je sa 12.000 na oko 5000. Je li to sada realno stanje?

- Licenciranje je vrlo dobra stvar, samo što je taj pravilnik zakasnio barem 10 godina. Naravno da ima mana, nekih odredbi koje su valjda ostale iz socijalizma. Potpuno je u redu da propišete broj stručnih ljudi za određene poslove, ali kad se sve to tako lijepo propiše, primjerice 120 ili 150 ljudi, onda na kraju stoji da ih ne može biti manje od 300. Tu više nema poduzetničkih sloboda, nego je očito ciljano prema nekome.

Licenciranjem se poticalo i udruživanje. Kakva su vaša iskustva u tom području?

- Smatram da je to nužno. Ali, tu imamo problem, zato što kod nas nedostaje obrazovanja i poduzetničke tradicije. Naši ljudi doživljavaju svoje tvrtke jako emotivno, pa kad nekome spomenete udruživanje, pogotovo vlasnički, nailazite na veliki otpor. Ja sam imao nekoliko pokušaja, s idejom da manje tvrtke iz nekoliko hrvatskih regija naprave asocijaciju ili holding. To zasad ne ide, ali ova kriza bi i tu mogla pomoći, jer će ljudi morati shvatiti da je udruživanje neminovno. Pomaka ipak ima, pa smo mi tako na nekoliko natječaja išli zajedno s Nexe Grupom.

Nove zakonske odredbe o prenamjeni poljoprivrednog u građevinsko zemljište podigle su buru među investitorima. Što vi mislite o njima?

- Najveća kvaliteta tog zakona je to što će pomoći u rješavanju problema korupcije. Dosad je netko mogao kupiti 100.000 četvornih metara poljoprivrednog zemljišta uz more za četiri eura po četvornom metru. Za dvije ili tri godine to se prenamijeni, pa cijena skoči čak i 50 puta. Naravno da je to prostor za korupciju na lokalnoj razini. Primjera ima bezbroj. Ako donesemo zakon koji propisuje da se kod prenamjene mora platiti razlika u cijeni, onda više nema prostora za korupciju.